Novosti

Iako je hvarska komuna - kojoj pripadaju i otoci Šćedro, Brač, Vis, Biševo i Palagruža (danas još uvijek ista biskupija) -, bila pod upravom Venecije preko pet stoljeća (13.-18. st.), gotovo sve što je od vrijednosti sagradili su ili nabavili otočani vlastitim novcem. Ugovorom između Hvara i Venecije bilo je dogovoreno da veći dio poreza ostane Komuni i Crkvi s time da sve javne građevine i galiju moraju sagraditi i održavati Hvarani.

Godišnji prihodi od ribolova donosili su Hvaru između 40 i 70 tisuća dukata, a jedna patricijska obitelj od oko šest članova u Veneciji je mogla živjeti s 100 dukata godišnje! Prihodi od slane srdele mogli su tako izdržavati od 400 do 700 plemenitaških obitelji godišnje!

Kao rijetko gdje na Jadranu i Sredozemlju, more oko Hvara, Visa i Palagruže – područje hvarske komune -, obiluje plavom ribom (srdele, inčuni, lokarde, skuše, palamide). Najraniji dokumenti govore o ribarskim brodovima, gajetama, leutima, gucevima…. Svaki otok gotovo da je imao «svoj» tip gajete prilagođene vrsti ribolova i osobitostima mora. Neke su bile duže, neke uže, neke niže ili više, s raznim oblicima ašta, monkula, razma, argutula…

Sve do prije 40'tak godina hvarski porat bio je pun gajeta, leuta, kaića i batana. Da ne bi došlo do sukoba, vlasnici ribarskih mreža su se svakog mjeseca neposredno prije početka mraka (perioda kada nije bilo mjesečine i kada se išlo u lov na plavu rubu) okupljali oko štandarca ispred Loggie gdje su žrijebom (iz kape) određivali pošte na kojima će tog mjeseca pojedine družina loviti, takozvani brušket. Tako je bilo stoljećima!

S pojavom turizma na Hvaru sredinom 19. stoljeća ribarski brodovi su se povremeno koristili i za izlete na obližnje otoke ili mjesta uz obalu.

«Mociguzica» je jedina danas sačuvana gajeta koji predstavlja prirodni i skladan prijelaz iz ribarskog u turistički brod, prijelaz koji, nažalost, nije preživio jer su iznenada nahrupili neugledni jeftiniji plastični brodovi koji nisu poštivali milenijsku brodograđevnu tradiciju niti je oplemenjivali (što nije slučaj u Grčkoj). Oni su jednostavno posve izbacili tradicionalne brodove. Na žalost plastika nije kocka leda pa da će se brzo istopiti na otoku sunca (tradicionalni epitet za otok Hvar), ali s «Mociguzicom» pokušavamo ukazati da postoji bolji i plemenitiji način razvitka našeg otoka koji nam osigurava identitet i osobitost kao što nam je to i ovaj bogom dani krajolik. Naravno, ne plediramo, niti nam je namjera, zagovarati povratak na staro, ali u ovo doba sveopće egocentrične potrošačke civilizacije kada svuda imamo sve isto, gajeta je nešto što nas podsjeća da nismo od jučer i da su naši preci ostavili za sobom originalna djela dostojna poštovanja i sjećanja.

S «Mociguzicom» želimo sačuvati uspomenu na slavnu ribarsku prošlost Hvara i potaknuti druge koji još uvijek imaju kaiće, gajete i leute na našem otoku da ih čuvaju i da u hvarskom Arsenalu i Mandraču prezentiramo pomorsku baštinu Komune i istaknemo naše vlastite doprinose Sredozemnoj civilizaciji.

IME: Mociguzica je ime za puntu (rt) na sjeverozapadnom dijelu otoka Sveti Klement koji pripada arhipelagu ispred grada Hvara kojeg stanovnici zovu Škoji, a koji se službeno (ali posve krivo) zove Pakleni ili Paklinski. Ta je punta vidljiva iz grada Hvara i ona je bila orijentir ribarima koji su odlazili na najbolje pošte za ulov srdela koje su se lovile ljeti, i gira koje se love u zimskim mjesecima. Najpoznatija pošta je bila uvala Palilo koja se nalazi iza Mociguzice i gleda put Visa. Kod Mociguzice more je često uzburkano te bi valovi onog tko je bio na krmi broda za timunom često smočili. Po tome su punta, a potom i naša gajeta, dobile ime.

Gajetu je 1961. godine napravio Nikola Radonić, kalafat iz Jelse na otoku Hvaru. Duga je 6 m. U više navrata je popravljana. Na provi je škaf s purtelom, a do krme su bočne klupe, spreme koje prate oblik broda. Ima novi jarbol, lantinu, novo jedro od dakrona koje je kopija starog, unutarnji motor, te dva vesla. Nosi broj HV 33.. Današnji vlasnik „Mociguzice“ je Darko Šoša, poznati slikar iz Hvara. Njegovu ekipu za Brest čine još i arheolog Branko Kirigin i poduzetnik Miko Buzolić Lojko.

«Mociguzica» je 2006. i 2007. sudjelovala u regati Latinsko jidro u Murteru.

„Mociguzica“ gre u Brest zahvaljujući zalaganju hvarskog gradonačelnika Pjerina Bebića i pomoći Udruge iznajmljivača soba i apartmana „Hvare moj“ iz grada Hvara. Tako će i Turistička zajednica grada Hvara, koja je ove godine osmislila proslavu 140 godina organiziranog turizma u gradu Hvaru, također pomoći da „Mociguzica“ krene put Bresta. Bit će to prilika da na jednom od naših štandova u Brestu pokažemo tu značajnu obljetnicu s kojom se rijetko koje mjesto na Sredozemlju može pohvaliti.

Članovi posade:
Darko Šoša, slikar i vlasnik gajete
Branko Kirigin, arheolog
Miko Buzolić Lojko, poduzetnik